(U nastavku su izdvojeni odlomci iz puno većeg teksta Mjerenje kvalitete u odgoju i obrazovanju prof. Tatjane Papst. Tekst u cijelosti donosimo u prilogu, kao i primjere anketa koje su se provodile tijekom godina.)

Što je kvaliteta, općenito i u odgoju i obrazovanju? Kako mjeriti kvalitetu u školi? Kako stvoriti sustav upravljanja kvalitetom u školi i što mogu biti instrumenti ispitivanja zadovoljstva korisnika u ustanovi za odgoj i obrazovanje? Što s rezultatima ispitivanja zadovoljstva korisnika?

Kod neprofitnih djelatnosti koje egzistiraju u nekoj državi, zdravstva, školstva i rada državne i lokalne uprave nema krajnjeg proizvoda u formalnom smislu. Koja je tu definicija kvalitete? Kako procijeniti kvalitetnu medicinsku ustanovu, općinu, školu? Jesu li to broj obrađenih slučajeva u nekoj ambulanti, uspješnost postavljenih dijagnoza, brzina i ljubaznost pri rješavanju zahtjeva, broj odličnih učenika ili odrađeni svi nastavni sati?

U školi doslovno ne postoji proces proizvodnje niti konačni proizvod iako bi se maštovitom analogijom, proces poučavanja mogao poistovjetiti s proizvodnim procesom, a učenik po završetku školovanja, smatrati „konačnim proizvodom“ kada ne bi aktivno sudjelovali u tom procesu. S druge strane, učenici se mogu smatrati korisnicima naših „usluga“. Postavlja se samo pitanje – Kako mjeriti kvalitetu u odgoju i obrazovanju, što su norme i standardi, pa i očekivanja u procesima koji se odvijaju u interakciji živih bića i školi koja funkcionira kao živi organizam?

Od 2009. godine Zakonom o strukovnom obrazovanju u Hrvatskoj je propisana izrada standarda zanimanja i strukovnih kvalifikacija i propisanih kompetencija i ishoda učenja za svako od njih (Hrvatski kvalifikacijski okvir). Isti zakon uvodi i sustav osiguravanja kvalitete strukovnog obrazovanja putem trajnog vrednovanja polaznika, ustanova koje provode strukovno obrazovanje i procesa u sustavu strukovnog obrazovanja. Vrednovanje polaznika vrši se unutar ustanove praćenjem i ocjenjivanjem njihovog rada i napretka. Vanjsko vrednovanje postignutih ishoda učenja polaznika vrši Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, nacionalnim ispitima za pojedine predmete i državnom maturom za učenike četverogodišnjih programa.

Proces samovrednovanja u ustanovi vodi i prati Povjerenstvo za kvalitetu koje čini 7 članova, 4 iz reda nastavnika i stručnih suradnika, 1 član iz Vijeća roditelja, 1 iz Vijeća učenika i 1 predstavnik osnivača ustanove za strukovno obrazovanje.

U Srednjoj školi Bedekovčina, strukovnoj školi s tri učilišta – građevinskim, poljoprivrednim i medicinskim, u prosjeku 700 učenika i 100 nastavnika, proces samovrednovanja i kvalitete provodi se već 6 godina.

Tijekom prve godine provođenja pilot projekta, od strane Agencije za strukovno obrazovanje imali smo i „kritičkog prijatelja“, osobu educiranu za pomoć i praćenje tijekom procesa samovrednovanja koja je prisustvovala sastancima našeg tima za kvalitetu i bila dostupna za konzultacije.

Za početak rada na procesima kvalitete trebali smo kao škola odlučiti što je naša vizija vlastite škole u budućnosti i koja nam je misija. Proučavajući pojmove misije i vizije, prvotno oformljeni tim za kvalitetu zajedno sa mnom kao koordinatorom u edukaciji našao se u potpuno novom svijetu. Pojmovi koje smo vezivali za profitni sektor, ušli su u našu školsku stvarnost. Naravno da smo svi pojedinačno, zamišljali kako će naša škola jednom izgledati ili kako bi osobno voljeli da funkcionira jednom to mjesto gdje radimo i živimo. Sada je to trebalo napraviti na nivou cijele škole i ujednačiti sve te osobne vizije naše škole u budućnosti. Što bi htjeli postići? Kuda stremimo? Kakva bi škola željeli biti? Kako bismo željeli da nas drugi vide? Sve te slike trebalo je ujediniti u jednu, zajedničku viziju, a nakon toga definirati koja je naša misija, odnosno kako to postići – ostvarenje naše vizije. Što ćemo raditi da postanemo škola kakva želimo biti, što ćemo mijenjati, što zadržati, na čemu ćemo posebno raditi? Tu se javio psihološki moment otpora promjeni – zašto ovo što radimo ne valja, zar ne radimo dobro, što je loše u ovome kakva smo sada škola i kako funkcioniramo? Ta su se pitanja javila jer je postalo jasno da će se bilo kakve promjene odnositi na ljudski faktor, jer se naša „proizvodnja“ odnosi na stalnu živu interakciju s drugim ljudima. I sam dalji proces implicirao je da će se „preispitivati“ naš rad i dosadašnje funkcioniranje u odnosu na nastavni proces i druge oblike vannastavnog rada s učenicima i roditeljima.

 Sukladno pedagoškim stremljenjima da se učenje i poučavanje promatra kao proces a ne kroz sadržaj i samo kao rezultat, usmjeren na učenika, kreiran je upitnik s pitanjima koja se odnose na školske procese u svim smjerovima. Tako je upitnik obuhvaćao područja organizacije i funkcioniranja škole, rad nastavnika, stručnih službi i ostalih djelatnika, stanje škole i uvjete rada. Broj pitanja varirao je obzirom na ciljanu grupu kojoj je bio namijenjen, od 75 do 86. Pitanja su bila ista, ali prilagođena perspektivi učenika, roditelja ili nastavnika, a u dio upitnika dodana su specifična pitanja vezana samo za tu ciljanu skupinu. Odnosila su se na svakodnevne procese i postupke – planiranje nastave, smjene, odmore, početak i kraj nastave, čekanje učenika putnika, obavještavanje učenika i nastavnika, čistoću i higijenu, točnost nastavnika, rad nastavnika, razrednika, stručne službe, ravnatelja, objektivnost ocjenjivanja, dostupnost nastavnika, stručne službe i ravnatelja, tajništva, računovodstva… Postavljena su i neka, pomalo osjetljiva pitanja o mogućoj alkoholiziranosti učenika ili nastavnika na nastavi, pušenja ispred škole, konzumiranja hrane ili korištenja mobitela na satu i sl. Upitnikom je obuhvaćeno 516 učenika, 191 roditelj i 67 nastavnika (obrasci anketa za učenike, roditelje i nastavnike u prilogu).

Sljedeće školske godine, 2011./2012., poslije određenih aktivnosti poduzetih na planu najslabije ocijenjenih područja, ponovili smo istu anketu samo kod učenika. Ispitano je 516 učenika iz svih 2., 3. i 4. razreda različitih zanimanja. Analizom rezultata i usporedbom s prošlom godinom, ukupna ocjena se neznatno smanjila, s 3,77 na 3,70. Kod ponekih pitanja bio je primjetan pozitivni pomak – napr. nastavnici rado ponove gradivo ili objasne ako učenicima nešto nije jasno, odnose se prema učenicima s više poštovanja, manje kasne na nastavu i sl. Ukupna ocjena je ipak bila manja, pa se naš sljedeći Godišnji plan unaprjeđenja još više usmjerio na stručno usavršavanje nastavnika u nastavnim strategijama i metodama rada te komunikacijskim vještinama.  Uveli smo i međusobne posjete nastavi u svrhu podizanja kvalitete, a radilo se i na rješavanju organizacijskih nedostataka škole.

Školske godine 2012./2013. napravljena je detaljnija anketa koja je zahtijevala učeničku procjenu rada konkretnog nastavnika kroz 27 tvrdnji, kao što su zanimljivo i poticajno predavanje, oblici rada, prijenos sadržaja, humor u nastavi,…

Naredne školske godine anketa s učeničkim procjenama nastavnika ponovljena je kako bi nastavnici dobili informaciju – jesu li napredovali u područjima koja su im od strane učenika prošle školske godine bila slabije vrednovana. Ispitano je 334 učenika.

U dvije godine anketiranja, izdvojeno je nekoliko nastavnika s vrlo visokim i postojanim postocima učeničkih procjena u pozitivnim tvrdnjama. Oni su dobili svojevrsno priznanje i osobnu satisfakciju za svoj rad te istaknuti na sjednici Nastavničkog vijeća u prezentaciji Izvješća o samovrednovanju. Njihov izbor od strane učenika bio je neka vrsta poruke ostalima kakve nastavnike učenici žele. U istoj prezentaciji nisu spominjani oni s visokim postocima u negativnim tvrdnjama, ali su svoje ocjene mogli vidjeti u ispisu svakog razreda i suočiti se s percepcijom učenika kako bi radili na svojim vještinama.

U sljedećim godinama planski smo jedan po jedan proces našeg rada preispitivali putem raznih anketa kako bi snimili postojeće stanje i dobili informaciju što gdje možemo usavršavati i poboljšavati.

Napravljene su sljedeće ankete i u skladu s dobivenim rezultatima, Godišnji planovi unaprjeđenja čiji su ciljevi bili rad na otklanjanju ustanovljenih slabih točaka:

Svako to ispitivanje mišljenja i zadovoljstva korisnika donijelo je korisne informacije o tome što u pojedinim školskim procesima možemo i trebamo poboljšati. Rezultate smo koristili, osim u našim internim planovima unaprjeđenja i aktivnostima, i u aplikacijama za projekte europskih fondova. Prijavljujući se na natječaje za stručno usavršavanje nastavnika u inozemstvu ili strukovnu praksu učenika u drugim zemljama pomoglo nam je to što smo detektirali i naveli područja na kojima želimo raditi da bi poboljšali kvalitetu naše škole. Također, stvorivši instrumente za ispitivanje zadovoljstva korisnika, možemo ih primjenjivati u određenim vremenskim razmacima dobivajući tako priliku za usporedbu i praćenje napretka. Pored generalnih ispitivanja na nivou škole, i nastavnici su osmislili vlastite upitnike za samovrednovanje, koje primjenjuju obično sredinom školske godine, dobivajući njima konkretne informacije od učenika kojima predaju o svom radu. Izrađene su i procedure (protokoli) rada u nekim kontinuiranim i ponavljajućim procesima (dežurstvo učenika, nastavnika, terenska nastava, razlikovni ispiti i sl.), a na mnogima se i dalje radi.

Tijekom vremena, samovrednovanje je u našoj školi prošlo put od otpora promjenama i negiranja potrebe istih do aktivne implementacije u svakodnevnu školsku praksu i stalnu interakciju svih korisnika u cilju povećanja kvalitete i zadovoljstva svih sudionika.

Tatjana Papst

Na poveznici možete pronaći sažetke i prikaze (samo)vrednovanja u našoj školi tijekom godina, kao i planove (samo)vrednovanja, istraživanja i izvješća Srednje škole Bedekovčina.