27. siječnja – Dan sjećanja na Holokaust
Autor: Krasnodor Mikša, 28. 1. 2017.
Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.
Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj.
Holokaust je sustavno, temeljito, planirano i organizirano uništenje židovskog naroda od strane nacista i pristaša. Holokaust nije samo ubijanje već počinje puno ranije popisivanjem židovskog stanovništva, popisivanjem imovine, dehumanizacijom, oduzimanjem temeljnih ljudskih prava, zastrašivanjem, nasiljem…. Holokaust završava gotovo potpunim uništenjem židovskih zajednica u Evropi s oko 6 milijuna žrtava.
Fotografije žrtava pronađene u Auschwitzu
Suze
Ptica je zalepršala iz pšeničnih polja, nestajući u horizontu blještavog sunca, onda pucanj… i pala je pogođena na zemlju.
Ali to nije bila ptica. To nije bila ptica, i to nije bilo pšenično polje, ali ne možete razumjeti, još uvijek ne…
Kako da vam ispričam o ovom ratu? Kako da opišem te stvari? Ako vam ispričam sve odjednom – prvo se dogodilo ovo, onda se dogodilo ono, ovi su ljudi umrli, a ovi su preživjeli i onda je bilo gotovo – nećete mi vjerovati. Ponekad se pitam jesu li se te stvari zaista dogodile. Jesam li to bila ja? Jesam li ta djevojka bila ja? Jesam li stvarno bila tamo?Jesam li vidjela da se to dogodilo? U ratu, sve je bilo neprirodno i nerealno. Nosili smo maske i govorili smo rečenice koje nisu bile naše. To se dogodilo meni, ali još uvijek ne razumijem kako se uopće dogodilo?
Zato vam moram ispričati polako. Polako, jasno i razumljivo. Počet ću od početka, jer započelo je davno.
Prije vremena, prije nego je bila Poljska, drveće je plakalo kada je padalo u Vislu. Velika rijeka nosila je drveće na sjever, na Baltik, a njegove suze miješale su se morem.
Stoljeća su prošla, a ribari su po obali lovili te suze – one su postale zlatni biseri jantara, glatko isprane od valova. Od Bizanta, iz Rima, preko stepe, i iz Svete Zemlje dolazili su trgovci na sjever po jantar koji je u svom srcu imao sunce.
Onda su teutonski vitezovi došli kao olujni val u Poljsku i osvojili trgovinu jantarom. Nitko nije mogao kupiti dragulje jantara osim od tih njemačkih vitezova, a poljski krijumčari ubijani su u tvrđavi Malbork.
Kada su Nijemci drugi put poput oluje došli u Poljsku 1939., ponovo smo krijumčarili. Ali ovaj put to nije bio jantar.
Bile su to drugačije suze.
(Iz knjige „U mojim rukama“ Irene Gut Opdyke. Irene je proglašena pravednicom među narodima za spašavanje Židova u 2. svjetskom ratu.)
Irenina priča
Irena je bila sretna poljska djevojčica... Prije rata... Imala je samo 17 godina kad je započeo 2. svjetski rat, a njezina zemlja došla pod nacističku okupaciju. Rat je bio težak za sve, ali posebno za jednu skupinu ljudi, koja nije imala šanse da preživi. Progonili su ih u gradovima, u selima, u svim zakutcima tadašnje okupirane Europe... Kad je Irena shvatila da njezini židovski prijatelji postaju građani drugog reda, bez ikakvih prava, odlučila je učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi pomogla. Prvo je pomagala svojim prijateljima, a kasnije svima kojima je mogla, tko god je zatražio njezinu pomoć. Njezinu hrabrost treba gledati u svjetlu nacističkih zakona po kojima svatko tko pomaže Židovima biva ubijen, zajedno s njegovom obitelji.
Spomenik na deportirane Židove u Krakovu
Prvo je krijumčarila hranu ljudima zatvorenima u getu, a nakon toga je počela krijumčariti ljude. Izvlačila bi ih iz geta i odvozila u šumu gdje su mogli pronaći kakvu takvu sigurnost. U jednoj raciji, nakon molitve u crkvi biva uhapšena i odvedena u koncentracijski logor. Tu postaje domaćica njemačkom majoru, nadgledniku kampa. Kako je bila odgovorna za vođenje domaćinstva imala je odriješene ruke, slobodu kretanja, i pristup informacijama. U majorovoj kući s vremena na vrijeme dovodili su židovske zatvorenike da pomažu u kućanskim poslovima. Irena je odmah reagirala i zajedno sa zatvorenicima u podrumu kuće sagradila skrovište. Prokrijumčarila je dvanaestoro ljudi u taj podrum, brinula se za njih, hranila ih, liječila, a sve to pod nosom nacističkom majoru, u srcu logora smrti u kojem su ljudi sistematski ubijani iz dana u dan. Život je za Irenu i njezine štićenike bio svakodnevno balansiranje između života i smrti, ali nekim su čudom uspjeli preživjeti, dočekati kraj rata i oslobođenje logora.
Nakon preseljenja u Ameriku, Irena počinje poučavati mlade generacije o svemu što je proživjela, a na to je najviše bila ponukana spoznajom kako neki ljudi negiraju postojanje holokausta. Njezina priča i djela neće biti zaboravljeni.
Nevenka Franc, prof.
