Srednja škola Bedekovčina

Studijski posjet Krakowu (Study Visit to Krakow)

Edukaciju u Krakowu organizirao je Holocaust Education Trust Ireland, a naša voditeljica je bila gospođa Lynn Jackson. Seminar je trajao od 1.11.2011. - 4.11.2011.

Službeni naziv seminara bio je Learning from the Holocaust (Učimo iz holokausta).

Prvi dan seminara 1.11., upoznavali smo se sa životom židovske zajednice u Krakowu, i u Poljskoj općenito. Za mene je novi podatak bio da je u Poljskoj živjelo najviše Židova u cijeloj Europi (oko 3, 400, 000 ). Oko 3,000,000 poljskih Židova ubijeno je za vrijeme nacističkog režima.

U Krakowu je živjelo oko 65,000 Židova, što je bilo gotovo jedna trećina stanovništva tadašnjeg grada.

Prvog dana seminara također smo razgledavali i upoznavali se sa Kazimierzom, židovskom četvrti, uz vodstvo stručnog vodiča. Četvrt, koliko god se obnavlja, uz mnoštvo hotela i restorana, ostavlja dojam praznine. Ljudi kojih više nema.

Slijedio je razgovor sa preživjelim iz nacističkih logora, pripadnikom poljskog pokreta otpora, nakon čega smo imali refleksije o naučenom i doživljenom.

Drugi dan seminara 2.11., nastavili smo razgledavanje židovske četvrti te smo posjetili getto s druge strane rijeke Vistule, također uz vodstvo stručnog vodiča.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti život u gettu gdje su cijele obitelji živjele u jednoj sobi. Čitava populacija strpana u jedan mali dio grada, u iščekivanju najgore sudbine. Tek je mali broj zatočenih u gettu uspio pobjeći u slobodu.

Slijedio je posjet tvornici Oscara Schindlera koja je danas muzej jednog vremena, i predstavlja malo svjetla usred vremena užasa. Zanimljiv je podatak bio da su Poljaci, pa i javnost općenito, saznali za Oscara Schindlera tek nakon poznatog Spielbergovog filma " Schindlerova lista".

Nakon muzeja Schindler's Factory, posjetili smo koncentracijski kamp Plaszov. Danas tamo nema ničega osim nekoliko spomen ploča i dva spomenika žrtvama.

Drugi dan seminara nastavili smo razgovorom s Poljakinjom proglašenom Pravednikom među narodima. Ona i njezina obitelj skrivali su jednu židovsku obitelj oko 18 mjeseci na tavnu svoje kuće, usprkos stalnoj opasnosti da budu otkriveni. Još i danas, oni koji su živi, održavaju kontakt i prijateljstvo.

Dan smo završili vođenim razgledavanjem izložbe Traces of Memory u Galicia Jewish Museum. Izložba prati život Židova u Poljskoj unatrag 800 godina do 2. svjetskog rata.

Treći dan seminara, 3.11. bio je rezerviran za posjet gradiću Oswiecimu i kampovima Auschwitz-Birkenau i Auschwitz 1.

U Oswiecimu smo pojetili Oswiecim Jewish centre. Centar je smješten u jedinoj preostaloj sinagogi u tom mjestu koje je prije rata imalo 50% židovskog stanovništva.

Izložba svjedoči o bogatom životu židovske zajednice u prošlosti toga mjesta koje je danas simbol užasa. Na zidovima slike ljudi, stanovnika slikovitog gradića, imali su svoje obitelji, snove, vjeru, tradiciju... Ljudski život.

A onda su došli neki ljudi vođeni mržnjom. Čisto zlo.

Jer, tko može uništiti groblja, porušiti spomenike i od njh napraviti cestu koja vodi  u  kamp smrti. Stanovnici Oswiecima hodali su po grobovima svojih otaca u plinske komore. U smrt.

Pa ipak, posljednji preživjeli židovski stanovnik Oswiecima, umro je 2ooo. godine, u Oswiecimu. Preživio je logore smrti, osnovao obitelj u Švedskoj, i nakon svega, jedini se vratio u rodno mjesto. Da živi, da svjedoči i da kaže: niste uspjeli. Život je pobijedio. Bez mržnje.

Nakon razgledavanja Centra i sinagoge, uputili smo se prema kampu Birkenau. Slike poznate sa fotografija i filmova prostrle su nam se pred očima. Mjesto užasa i smrti.

U tišini, svatko u svojim mislima i doživljajima pratili smo našu voditeljicu. Ona je iznosila teške činjenice o ovome mjestu, precizno i kratko, svaki komentar bio je suvišan. Mjesto govori samo za sebe.

Tamo smo u tišini, zapalili svijeće i poklonili se žrtvama.

Slijedio je drugi kamp, Auschwitz 1. Glavni kamp. Danas je to Muzej holokausta koji smo također prošli uz vodstvo stručnog vodiča. Mjesto djeluje sablasno. Biti tamo 60 godina poslije, pa i nije neka velika vremenska udaljenost, još su živi oni koji su preživjeli te strahote, ali i dalje ostaje pitanje: kako je to bilo moguće?

Završit ću ovaj izvještaj riječima naše voditeljice Lynn Jackson. Rekla nam je prije posjeta koncentracijskim logorima: "Bez obzira kako ćete doživjeti ovo što ćemo danas vidjeti, bez obzira kako ćete se osjećati, nemojte mi doći i reći da niste gladni i da ne možete na večeru! Ići ćemo na večeru, nazdraviti, i proslaviti život!"

Tako je i bilo.

Četvrti dan seminara bio je rezerviran za refleksije, komentare i slobodno vrijeme u Krakowu, nakon čega je slijedio povratak kućama.

PUT U IZRAEL - SEMINAR O HOLOKAUSTU U YAD VASHEMU U JERUZALEUMU

Prije više od godinu dana uputila sam se s grupom od 25 učitelja iz Hrvatske put Izraela. Razlog našeg putovanja bilo je učenje o holokaustu u Yad Vashemu.

Yad Vashem je ustanova koja se bavi edukacijom o holokaustu. Ali to je i najveći istraživački i komemorativni centar gdje se čuvaju uspomene na žrtve iz tog užasnog perioda u ljudskoj povijesti.

Yad Vashem je ustanovio Mosze Bejski, Židov iz Krakowa koji je preživio holokaust radeći u poznatoj tvornici Oscara Schindlera.

Yad Vashem u prijevodu s hebrejskog znači "sjećanje na ime", a moto je preuzet iz Biblije, iz knjige Izaije, 56. poglavlja: "podići ću u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, bolje nego sinovima i kćerima, dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno."

Ta ideja o čuvanju spomena snažno dolazi do izražaja u Dvorani imena gdje stoje arhivi s imenima više od 3,000,000 žrtava holokausta, ili Shoah na hebrejskom.

Moram priznati da je put u Izrael i Yad Vashem za mene bio moje osobno i emotivno putovanje u prošlost, moj obračun s tim periodom u povijesti čovječanstva. Zauzimanje stava. Traženje odgovora, oprosta...

I opet, mogla bih pisati o organizaciji seminara, o temama koje smo obrađivali o predavačima... Da bilo je puno toga, od predavanja o usponu Trećeg Reicha, do predavanja o životu Židova u Europi prije 2. svjetskog rata, o gettima, i otporima, o ljudima koji su jednostavno nestajali iz svojih sredina. O kampovima smrti i preživjelima... onda opet, kao da o tome već sve znamo, i zašto se uopće baviti tom temom 60 godina poslije?

Od kada sam prvi puta čula o tom strašnom periodu postavljala sam si pitanje zašto Židovi? Zašto baš oni? Zašto ne netko drugi? Da, ljudi pate i danas u raznim krajevima svijeta, patili smo i mi kao narod, i drugi narodi, ali ideja o uništenju cijelog naroda nikada nije bila uperena protiv nijednog drugog, osim njih.

Samo za primjer... Broj od 6,000,000 ubijenih ponekada zvuči apstraktno. Dio je opće povijesti, spominje se u udžbenicima, činjenica koja nas opterećuje, ali je opet samo broj. Zato sam htjela da taj broj dobije ljudsko lice. Da vidim što se zapravo dogodilo, da osjetim veličinu tragedije. Da pogledam u oči.

Dogodilo mi se. U muzeju u Yad Vashemu, obilazeći izloške, slike, fotografije, predmete koji su pripadali žrtvama. Prolazeći pored jednog izložbenog zida pažnju mi je privukla crna ženska bluza, lijepa, profinjena, s crnom čipkom. Pomislila sam: "kome je pripadala? Mora da je to bila neka profinjena gospođa koja ju je nosila." S tim mislima nastavila sam dalje, a da nisam pročitala što piše ispod izloška. Muzej je ogroman, i tko bi se zaustavljao ispred svakog izloška, trebalo bi mi tri dana da obiđem sve. Ali nešto mi nije dalo mira, nakon pola sata, vratila sam se u istu sobu, do te iste crne bluze. Gledala sam je i gledala, a onda sam konačno i pročitala što piše ispod nje. Karolina Stainer rođena 1874. u Murskoj Soboti, živjela u Zaboku, ubijena 1943. u Zagrebu.

Tada u tom trenu sve je dobilo drugu dimenziju. Ono za čim sa tragala, za ljudskim licem. Preplavila me ogromna tuga, neizreciva. Jer ona je živjela tu u mom kraju. Netko ju je poznavao od naših djedova i baka. Bila je nekome susjeda, prijateljica, imala je obitelj. I odveli su je. Kako je to bilo moguće u Hrvatskom zagorju? Zašto je nisu zaštitili, sakrili, učinili nešto. Ne znam, ne znam ništa o njoj.Ostalo je samo ime. I crna bluza.

Ponavljam, ovo je bilo moje osobno putovanje, moja osobna potraga. Od Hrvatske do Svete Zemlje. Holokaust je dobio ljudsko lice, a ne samo broj ( na što su ih željeli svesti), ljudsko lice Karoline Steiner, Židovke iz Zaboka. Iz mog kraja.

Nevenka Franc, prof.