Srednja škola Bedekovčina

Kad smo se nedavno, prije školskih praznika, svi zajedno družili u školi, nismo ni pomišljali da ćeš nas ti tako brzo napustiti.

Druženje s tobom trajalo je 20 godina od kako si se 1993. g. zaposlio u našoj školi kao suradnik u nastavi za zanimanje zidar.

U tom periodu sudjelovao si u odgoju i obrazovanju puno mladih ljudi koji su zahvaljujući tebi postali vrsni majstori svoga zanata.

S njima si imao suradnički odnos temeljen na poštivanju tebe kao nastavnika koji im je ukazivao na pravi put.

Osvojena mjesta na državnim natjecanjima graditeljskih škola RH u zanimanju zidar govore u prilog tvog uspješnog rada s učenicima.

S nama, tvojim kolegama, imao si puno strpljenja, tolerancije i od tebe smo mnogo toga naučili. Uvijek si bio spreman pomoći.

Trag tvojih ruku vidljiv je na mnogim mjestima u našoj školi što će nas trajno podsjećati na tebe.

Da si imao povjerenja u svoje kolege govori i činjenica da su tvoja djeca Marina i Marko završili svoje srednjoškolsko obrazovanje kod nas, a Stjepan, tvoj najmlađi sin, sada je učenik prvog razreda poljoprivrednog učilišta naše škole.

Bio si povremeno bolestan, ali nismo željeli vjerovati da je tvoja bolest bila tako zla i da ćeš nas ovako iznenada napustiti.

Toliko puta si znao reći: “KO BI TI JA!“, a sada tu tvoju uzrečicu ponavljamo pitajući se zar je baš tako moralo biti? Nema više šale, nema povratka.

Iako smo odrasli ljudi, ne možemo vjerovati da te više nema.

Dragi naš Vladimire,

ostat ćeš u našim mislima, i našim srcima zauvijek.

Svim članovima tvoje drage i tužne obitelji upućujemo iskrenu sućut.

Tvoji prijatelji i kolege iz Srednje škole Bedekovčina.