preskoči na sadržaj

Srednja škola Bedekovčina

 > Projekti  > EU projekti
EU programi
    
Projekti su naša budućnost.
 
Pod okriljem Agencije za mobilnost i programe Europske unije (AMPEU) - ustanove koja se bavi mobilnošću, promocijom i provedbom programa Europske unije koji se tiču obrazovanja i mladih provode se sljedeći programi:
 
  • Program za cjeloživotno učenje (Lifelong Learning Programme)
  • Mladi na djelu (Youth in Action)
  • Euraxess (mobilnost istraživača u Europi)
 
i promoviraju sljedeće inicijative i programi:
 
  • Europass (skup dokumenata sa svrhom transparentnosti kvalifikacija)
  • Erasmus Mundus (uspostavljanje međunarodnih združenih diplomskih i doktorskih studija)

 
Program za cjeloživotno učenje sastoji se od četiri sektorska potprograma: Comenius (predškolski odgoj i školsko obrazovanje) Erasmus (visokoškolsko obrazovanje), Leonardo da Vinci (strukovno obrazovanje i osposobljavanje) i Grundtvig (obrazovanje odraslih), te dva komplementarna programa: Transverzalni program (suradnja i inovacije u području cjeloživotnog učenja unutar Europske unije, učenje stranih jezika, razvoj inovativnih informatičkih i komunikacijskih tehnologija, širenje i korištenje rezultata programa) i Jean Monnet (podupire institucije koje se bave europskim integracijama).
 

 
Mladi na djelu je program Europske unije namijenjen mladima i organizacijama aktivnim u radu s mladima u razdoblju od 2007. do 2013. godine. Glavnu riječ u osmišljavanju i provođenju projekata imaju upravo mladi. Odrasli su ovdje prisutni samo kao podrška. Ključna riječ je neformalno učenje, što znači da se ono odvija na ležeran način, uz zabavu, druženje, volontiranje i razmjenu iskustava.
 

Više o ostalim programima kao i pojedinosti o navedenima možete pročitati na stranici www.mobilnost.hr.

 


Vijesti

Aktivne metode za unapređenje motivacije i kvalitete u učenju i poučavanju

Autor: Krasnodor Mikša, 30. 4. 2012.

 

 

Prof. Tatjana Papst sudjelovala je na tečaju o aktivnim metodama za unapređenje motivacije i kvalitete u učenju i poučavanju u okviru programa Comenius u Portugalu, u travnju ove godine. Evo i njenih dojmova.

Kako stvoriti pozitivnu atmosferu za učenje, pojasniti svrhu učenja, organizirati i učiniti pristupačnim razne izvore učenja, kako balansirati intelektualnim i emocionalnim komponentama u učenju, kako dijeliti osjećaje i misli s učenicima i ne dominirati pritom???? Kako poboljšati razinu motivacije u učenju??? Kako povećati kvalitetu nastave, unaprijediti nastavne procese, probuditi motivaciju i u sebi i u učenicima???

Tijekom jednotjednog tečaja održanog 15-22. travnja 2012. u Lisabonu, u Portugalu, na koji sam išla putem natječaja Agencije za mobilnost u okviru programa Comenius za stručno usavršavanje nastavnika, dobila sam odgovore na ova i mnoga druga pitanja koja su me kao pedagoga i nastavnika mučila. Odgovor nije jako složen, čak sam jedan i znala – mašta, ali se drugoga i trećega nikada ne bi dosjetila iz raznih razloga – emocije i aktivnost. Potonji mi nikada ne bi pao na pamet jer sam (sramotno) oduvijek mislila da je tjelesna aktivnost područje (samo) tjelesno-zdravstvene kulture. Što se emocija tiče, one kao da su zabranjene u školi, ali i društvu općenito. Ponašanja koja izazivaju određene „loše“, odnosno negativne emocije kao ljutnja, bijes, ravnodušnost, u školi se sankcioniraju. One pak „dobre“ kao sreća, ushit, ljubav i slično, ako se manifestiraju pretjeranim izražavanjem, skloni smo također proglasiti neprimjerenim ponašanjima u školi.

A da mogu pomoći uspjehu u učenju i poučavanju i da su u podlozi svih naših odgojno-obrazovnih nastojanja, samo sam teoretski znala i teško dokazivala i sebi i drugima. Samo sam ih koristila intuitivno, jednostavno osjećala, od učenika često dobivala natrag i sporadično prepoznavala u radu nekih svojih kolegica i kolega.

Tijekom tečaja naučila sam vježbe i metode za aktivno učenje, kao i stvaranje pozitivne klime u razredu, grupne kohezije i sigurnog okruženja. I to sve na vlastitom iskustvu. Naime, vješto osmišljeno vođenje grupe od 30 ljudi iz raznih zemalja, školskih sustava, različitih zanimanja i pozicija u prosvjeti, u dobi od 25 do 60 godina predstavljalo je simulaciju građenja jednog razreda od prvog školskog dana. Da je trenerica Ulla Salomaki u tome definitivno uspjela, vidjelo se već od prvog dana kada smo svi znali jedni drugima imena, a kulminiralo je zadnji dan kad je bilo i plača zbog rastanka.

Tijekom sedam programom potpuno ispunjenih dana primjenjivane su razne metode učenja – od grupnih vježbi, suradničkog učenja, pedagoške drame, umjetničkih radionica, plesnih radionica, igara spretnosti do nizova kreativnih i problemskih zadataka. Gotovo svi zadaci rješavali su se timski, a tako smo bili i podijeljeni od prvog dana – u grupe po nazivima životinja. Mačke, Gorile, Krave, Kokoši i Slonovi postupno su gradili timski duh i unutar male grupe, sve do cirkuske točke zadnji dan.

Aktivnost na kojoj se temelje sve metode, osim psiholoških posljedica, kao što su povezivanje na određenom zajedničkom radu, stvaranje međusobnog povjerenja i sigurnosti, u stvarnom razredu ima i drugu, ponekad i važniju funkciju prvi sat ujutro, tijekom tmurnog dana ili zadnje sate u popodnevnoj smjeni. Učenike umorne od pasivnog sjedenja i slušanja, navikle na frontalnu nastavu i odsutnost velikih zahtjeva od njih, kratka aktivna igrica razbudila bi i motivirala za ono što slijedi. Aktivnost može biti prilagođena sadržaju gradiva, ali i potpuno nevezana, samo u službi motivacije i „pokretanja“. Vrlo dobro može poslužiti i kod živahnih, nemirnih i brbljavih razreda kao ispušni ventil i dobro iskorištavanje potencijala za aktivnost u svrhu mobilizacije i fokusiranja na ono što nam je cilj učenja.

Preduvjet sudjelovanja u tečaju bio je pročitati knjigu Daniela Golemana Emocionalna inteligencija i članak dvojice američkih znanstvenika iz područja psihologije, Ryana i Decija, Teorija samoodređenja i jačanje intrinzične motivacije, osobne dobrobiti i socijalnog razvoja (Self-Determination Theory and the Facilitation of Intrinsic Motivation, Social Development, and Well-Being, Richard M. Ryan and Edward L. Deci, University of Rochester). Kako su se iz dana u dan ponavljale samo različite praktične vježbe, a zadana literatura spomenuta samo u jednom od vrlo rijetkih i kratkih predavanja, shvatili smo da smo u stvari svu teoriju prošli prije tečaja. Iz dana u dan samo smo prepoznavali u svakoj vježbi dokazane teoretske postavke o motivaciji u svakodnevnom životu, obiteljskom i školskom okruženju. Emocije sreće, zadovoljstva vlastitim i zajedničkim radom i učincima tog rada, osjećaje sigurnosti i povjerenja, podrške u doživljaju samostalnosti i odgovornosti, naučili smo empirijski. Shvatili smo koliko je važna osobna autonomija, autonomija male grupe ili para, samostalnost u stvaranju i donošenju odluka, ali ne i prepuštenost samom sebi, nego stalno i osmišljeno vođenje. Te dvije krajnosti prepoznali smo kao staru i novu školu. Staru kao onu koja kontrolira, kontrolirajuću, u kojoj učenici nemaju što misliti jer im je sve isplanirano i novu, kojoj težimo – „samoodređujuću“, s velikim učešćem učenika i poticanom i vođenom autonomijom i samostalnošću.

U potrazi za takvom, posjetili smo i srednju školu u gradu Setubalu. Escola Secundaria D. Joao II. koja školuje učenike od 5. do 12. razreda u 47 razreda. Na satovima matematike, biologije, geografije, filozofije i francuskog jezika koje smo posjetili nisu primjenjivane aktivne metode, ali smo primijetili značajno verbalno učešće učenika u nastavi i stalnu interakciju u nastavnom procesu.

Sveukupan dojam koji sam stekla nakon pohađanja tečaja i usporedbe naše školske prakse s metodama koje sam učila jest da naši nastavnici i znaju poneke aktivne metode za povećanje motivacije u nastavi, ali ih pritisnuti obimnim nastavnim planovima i programima sve rjeđe koriste. Ima i drugih razloga za to - neki nastavnici smatraju da nisu dovoljno pedagoški educirani za raznovrsne metode u nastavi, neki opet da im nije posao osmišljavati nove metode i načine motivacije učenika, drugi da srednja škola nije vrtić i da nema potrebe za igru, ili pak da srednja škola nije obvezna i nitko nikoga ne treba posebno motivirati ili da bi učenici trebali biti dovoljno intrinzično motivirani za postizanje uspjeha i sl. Naravno da svi ti razlozi iz određenog kuta gledanja mogu biti i jesu istiniti, ali za sve nas koji smo se opredijelili za ovaj poziv trebao bi biti izazov, ali i obaveza uvijek tražiti nove, efikasnije, zanimljivije, poticajnije načine poučavanja.

Tatjana Papst, prof.

Galerija.




CMS za škole logo
Srednja škola Bedekovčina / Gajeva 1, HR-49221 Bedekovčina / ss-bedekovcina.skole.hr / ured@ss-bedekovcina.skole.hr
preskoči na navigaciju