Tko je to u ogledalu?
Autor: Krasnodor Mikša, 10. 12. 2018.
Učenici i učenice 3. Ma razreda sa stručnim suradnicima škole sudjelovali su u programu „Tko je to u ogledalu?“.
Program je orijentiran na prevenciju poremećaja hranjenja – anoreksiju, bulimiju i nespecifične poremećaje hranjenja, i namijenjen učenicama, obzirom da se po statistici poremećaji hranjenja javljaju puno češće kod djevojaka nego kod mladića. Radionice u programu „Tko je to u ogledalu?“ obrađuju sadržaje koji se tiču oblikovanja ženskog identiteta, stjecanja samopouzdanja, razbijanja medijskih stereotipa o ženskoj ljepoti, poboljšanja prehrambenih navika, razvijanja pozitivnog odnosa prema svome tijelu i dr. Autorica radionice je mr. sc. Jelena Balabanić Mavrović.
Kako su stručni suradnici škole u Centru za poremećaje hranjenja BEA prošli četverodnevnu edukaciju koja je preduvjet za vođenje programa, već na edukaciji predložili su provedbu u mješovitom razredu. Smatrajući da je jačanje samopouzdanja i dobre slike o sebi podjednako potrebno i djevojkama i mladićima, a da je nezadovoljstvo vlastitim izgledom uvjetovano vanjskim i nametnutim od društva i medija, normama, vrlo često i među muškarcima, odlučili su ovaj program prvi puta provesti i s djevojkama i s mladićima.
Kako je program baziran na istraživanju ideala ženske ljepote tijekom povijesti, odnosa društva i medija prema ženskom tijelu, tretiranju važnosti izgleda žena u nekadašnjem i današnjem društvu… mladići iz razreda pripremljeni su od strane stručnog suradnika psihologa za podržavajuće u odnosu na djevojke, svoje kolegice, sudjelovanje u programu. Upućeni su također da, osim razumijevanja i podrške kolegicama, tijekom svih aktivnosti rade i na svom odnosu prema sebi i svome tijelu.
U 10 radionica razne teme otvarale su vrlo osjetljiva područja osobnosti svakog od sudionika, poticale na introspekciju koja nije uvijek ugodna i ponekad ogoljele neke strahove ili misli. I u tim trenucima atmosfera na radionicama bila je vrlo ležerna i podržavajuća, a često i vesela. To ne bi bilo moguće da se ova grupa mladih ljudi nije povezala, razvila odnos povjerenja i podrške te dijelila svoje misli, stavove i ideje među sobom, a sve u cilju da svatko od njih osvijesti koliko vrijedi i koliko je važan, a koliko je izgled malo ili uopće nebitan za to.
Za kraj, svatko je od njih to vidio u svom ogledalu – što sve lijepo druge kolegice i kolege iz razreda vide u njima!
Tatjana Papst, pedagoginja
